Poezija Almina Ljutića z dne 08.02.09

Gdje su moji korijeni

Gdje su moji korijeni?
Što mi duša pati?
Tamo gdje smo stvoreni.
Tamo, da mi je stati.

Gdje su moje misli?
Kuda one sada lete?
Bosna, u mom srcu ti si.
A ja kao tvoje dijete.

Nosi me, nosi me vjetar!
Nosi u bosanske planine!
Nosi na hercegovačke ravnine!
Nosi, jer samo tu sam sretan!

Nosi, bez tebe majko nema sreče.
Ali vjetar ne nosi, osta kraj izgorjele sviječe.
Zamišljeno sjedim i gledam u zid.
Bosno, ti moja si mati i nije me stid!

Kriza

Kriza, svetovna kriza.
Svet kot ogromna miza.
Na vsakem stolu človek sedi.
Kako rešiti svet po glavi se mu mudi.

Kriza, kriza zahodnega sveta.
Kapitalizem vlada, ni denarja.
Človeku mudi se delati.
Družino treba je preživljati.

Kriza, nacionalna kriza.
Domovina, ki poraze niza.
Človek, ki tone v pozabo.
Ostaja samo za nacionalno rabo.

Kriza, kriza v družini.
Odnosi med člani kot na mini.
Človek v družini, ampak sam.
Človek vedno bolj je bolan.

Kriza, kriza v človeku.
Rešitve ni v ljudskem reku.
Človek, rešitve ni v tebi.
Kriza! Priznaj že sebi.

Vrijeme

Šta je to život, nekad se pitam.
Gdje ide ovo vrijeme, brz životni je ritam.
Za vrijeme dok ovo pišem vrijeme ide.
Znam ljude koji svojih riječi se stide.
I dok oni tiho čekaju, vrijeme ide i ide.

Šta je to život, nekad se pitam.
Gdje ide ovo vrijeme, brz životni je ritam.
Zato ove rime sada pišem,
Nek se čuje kako uz njih dišem,
i nek se zna da jih ne brišem.

Brzo ide ovo vrijeme i mi sa njim,
zato glasno ustaj, ne budi sa zadnjim.
Digni svoj glas, nek se čuje do neba.
Digni, jer to ti u životu treba.
Bez riječi u duši, kao tjelo bez hljeba.

Brzo ide ovo vrijeme i mi sa njim,
zato glasno ustaj i ne budi sa zadnjim.
Svijet nije kao topli dom, zato ponosno stoj,
i bori se za svoja prava, bori za život svoj.

Bosna

Bosna je zemlja puna radosti.
To je i zemlja puna mladosti.
Zemlja časti, poštenosti i dobrote.
Nigdje na svijetu širom ja ne vidjeh te ljepote.

Lijepa kao kap rose u jutranjoj zori.
Dok se sunce polako diže, srce mi otvori.
Lijepa kao leptir na rumenom cvijetu.
To si sada zamišljam dok ga gledam u letu.

A ja tiho sjedim u travi, gledam planine.
Razmišljam gdje su sad te bosanske vrline.
Narod bosanski više nije kao jedan.
Podjeljen na tri dijela, tužan i jadan.

Kažu ljudi da Bosni nema pomoči.
Da od sada duše su nam crne kao noči.
Kažu da nestao je narod naš stari.
A sa njima i san koji se nam ne ostvari.

E, moj narode gdje smo to zalutali?
Sve te godine smo šutjeli.
Osta naša Bosna draga, sama i jadna.
A narod kao Bosna bolesna i gladna.

E, moj narode što samo patiš?
Što se u svoja stara vremena ne vratiš?
Što nisi više ponosan i sretan?
I kao bosanske planine oko mene, vječan.

Probudi se narode, znam ja da nije tako!
Probudi se, jer ne može se ovako!
Znam da u nama još plamena ima.
Znam da si sposoban biti sretan stolječima.

Digni se, dosta je bilo!
Bosanske krvi previše se prelilo!
Ako su ove planine jedna do druge.
I ako več stolječima teku iste rijeke duge...

I mi moj narode možemo nove snove stvarati.
Na njima graditi i granice među ljudima otvarati.
Ko smo mi sinovi Bosne, svijetu pokažimo.
Častni, pošteni i dobri svijetu dokažimo.

Moj narod se ne djeli na tri dijela.
Jer moj narod nema tri srca.
Mi samo zajedno pravimo sijela.
Samo jedno srce za Bosnu kuca.

Sreća

Šta je sreća?
Život sa puno para,
možda dvorac, vila stara?
Na šta vas sve ovo posječa?

Šta je sreća?
Puno zdravlja u životu,
zdravo tijelo, vidiš li divotu?
Dali se tad tako čovjek osječa?

Nije to sreća,
ni para puna vreča,
ni kad se zdravo čovjek osječa.
Sreća nije zadovoljstvo tijela,
nego kad nam je duša potpuno bijela,
i čista od zavisti i žalosti i kao, da je puna radosti

Sreća se osjeti tek kad je duša zadovoljna, bez obzira na tijelo naše,
sreća se osjeti tek tad, kad smo mi slobodni, da kažemo sve što nama paše.